Proljeće se napokon ukazalo, isprva stidljivo, a onda pravi toplotni udar. Međutim, to je važno zbog toga što će se ritam treninga nakon mjeseci torture napokon prorijediti. Mnogi od nas konačno će početi zamjećivati i neke druge važne stvari, prestat će mahnitanje po zagrebačkim kolnicima kako bi se na vrijeme stiglo na trening, a do djelića pažnje doći će ostatak obitelji koji se ne bavi hokejom.

U vrijeme proljetnog otapanja leda svi roditelji koji podupiru bandu više od jedne sezone suočavaju se s jednom pojavom, šire rasprostranjenom među vrijednim bauštelcima. Međutim, za razliku od marljivih građevinaca koji slažu žuljeve na dlanovima, roditelji manjih hokejaških uzrasta zadebljanja dobivaju na vanjskim rubovima malih prstiju obiju ruku. Bjesomučno natezanje voštanih žniranaca naposljetku podari rukama takvu mekoću dodira da se lako može upropastiti, primjerice, suprugina najlonka. No, pustimo ruke, preventivno se držimo dalje od supruga  i idemo vidjeti zanimljivosti od siječnja do ovih prvih proljetnih dana.

Silno me se dojmio jedan naizgled banalan događaj. U Karlovcu je hokej još u povojima, ali ipak imaju lijepo uređeno otvoreno klizalište gdje se kale budući hokejaši. Na klizalištu u središtu grada ugostili su selekcije škole hokeja tri zagrebačka kluba i ako zanemarimo uobičajenu torturu koju u tim prigodama valja podnijeti, izlet je ispao ugodniji nego što se očekivalo. Mogli smo osjetiti ono što je danas potpuno nestalo sa sportskih borilišta. Jednostavno uživanje u sportskom nadmetanju. Dakako, do ovih nadahnutih i originalnih spoznaja došao sam nakon što sam se više tjedana bezuspješno pokušavao  vratiti u normalno agregatno stanje. Ljupka sportska atmosfera nije mi pomogla da se ne ukočim od hladnoće do te mjere da su me prijatelji polugom odvajali od bande prije povratka kući. Ipak, u onim rijetkim trenucima lucidnosti doznao sam da se nalazim na klizalištu koje je nastalo, kako je rečeno, uspješnom pretvorbom košarkaškog betona u hokejaške trećine. Na otvorenom terenu, smještenom između blokova secesijskih zgrada, povremene nespretnosti karlovačkih dječaka, s klizačkim stažem jedva dužim od godinu dana, potpuno je zasjenila borbenost i zajedništvo. Svaka čast, karlovačkim hokejaškim entuzijastima valja uknjižiti značajan pogodak.

E, malo nakon toga, turnir male škole prema pravilima Europske hokejaške federacije. Za nas malo neobično, ali turnir počne nakon što se objavi auzmeš i nakon toga izvlačenje papirića s imenima klinaca koji će igrati zajedno u momčadi. Prije početka tekme ekipa je prvi put zajedno, a sastavljena je od igrača iz sva tri kluba. Je, teško je danas, makar samo stidljivo i promisliti nešto loše o pravilima koja stižu iz institucija starog kontinenta kojem toliko težimo te koji nas tako ustrajno drži na ledu, a kamoli javno to i izgovoriti. Usprkos tome valja biti hrabar i kazati kako tu ipak nešto važno fali. Europska pravila, koliko može dosegnuti pogled jednog totalnog amatera, ne idu u prilog jačanja hrvatskih hokejaških klubova. Naime, upravo je zajedništvo i ljubav prema klubu jedan od glavnih razloga što se naše mlađe hokejaške selekcije mogu mjeriti s vršnjacima iz zemalja hokejaških velesila (uostalom, zar nije jednako u slučaju vrhunskih rezultata hrvatskih klubova i reprezentacija u drugim sportovima). I naposljetku, frendovske relacije s leda polako se prenose i izvan terena te sve skupa onda dobiva neki dublji smisao i nadrasta isključivo onu sportsku dimenziju. I zato, uzme li se sve u obzir, Karlovac – Europa 1 : 0.

Dakako, morao je jednom doći i taj dan. Naizgled običan, ali obilje je svečarske napetosti u zraku. Pa ne dolazi kanadski senator, k tome bivša zvijezda NHL-a, gledati naše klince svaki dan. Došao je senator hrvatskog podrijetla vidjeti budućnost hokeja u svojoj pradomovini, a onako usput svratit će na inauguraciju predsjednika Mesića, gdje će malo ćaskati s brojnim političarima. Tik pred početak turnira, neke vrste pokazne vježbe za dragog nam senatora, na velesajmu je vladalo veliko uzbuđenje. Atmosfera ima obilježje opakog turnira, igrat će se nadahnuto, žustro… kad... ništa od toga. Nakon jedanaest minuta gotov turnir. Senator dijeli klincima svoje potpisane slike i žuri na službenu večeru, premda se isprva činilo kako će  s više pažnje odgledati što sve znaju naši klinci i njihovi treneri. Ipak, ne smijemo zanemariti značaj dobre volje. Možda naše gore list bude voljan pružiti neku vrstu pomoći na neviđeno. Zapravo jedino tako, jer dragi senatore, u jedanaest minuta u Hrvatskoj samo Severina može pokazati raskoš svoga talenta.

Nije kraj roditeljske hokejaške sezone onda kad je stvarno i službeno kraj. Sezona zapravo završava spontano, u trenutku kada se dogodi nešto što više ne može biti nadmašeno. Stoga se onaj istinski završetak događa posve spontano, i osjeća se fluidno. Eto, za nas nekolicinu bio je to turnir škole u veljači u Dunajvaroši, malom gradiću pokraj Budimpešte. U Dunajvaroši žive pristojni i gostoljubivi ljudi, turnir je organiziran besprijekorno, međutim gradić na prvi pogled izgleda kao da iščekuje ulazak sovjetskih tenkova. Ali samo naizgled. Nekolicina roditelja, sklonija istraživačkom pristupu, sasvim slučajno u sitnim satima (treneri su, naravno, zajedno s djecom spavali) naletjela je na Havanu. Nije ona poznata kubanska varoš, već noćni klub, u kojem, istina, ne svira latino-glazba, ali atmosfera je toliko nabrijana i uzavrela, kao da se proslavlja uništavanje svih mogućih sovjetskih tenkova. Ako zanemarimo ton (permanentni tehno – dndadndadnda…), slika je bila ta koja je sugerirala kako se isplati biti tata hokejaša. Eto, i mislim da je za tu grupu roditelja zapravo u Havani završila sezona. Do kraja sve će biti rutinsko odrađivanje.

P.S. Svi koji su posljednjih dana bili u nedoumici kakav časopis tata Škec nosi pod rukom neka znaju da je riječ o katalogu ponude golmanskih kaciga.